Muzej je ponajprije njegov program – muzej, kao i umjetničko djelo, sam stvara svoga receptora; no muzej suvremene umjetnosti jest i arhitektura po sebi, i način na koji zgrada odgovara na program. Dakako, postoje dvije koncepcije zasnivanja muzeja – u postojećim objektima strategijom prenamjene ili podizanjem novog – obje odluke su jednako delikatne i jednako umjesne, ako prihvaćamo da nema izravne korelacije (konceptualno i u stvarnosti) između konstrukcije i programa u arhitekturi. Terence Riley, tada kustos Odjela za arhitekturu i dizajn njujorške MoMA-e, u intervjuu 2003. govori mi o svojevrsnom paradoksu: „Ako pitate umjetnike gdje bi izlagali, tendencija je prema starim tvornicama. Josef Beuys, Donald Judd radije su vidjeli svoja djela u velikim prostorima nego u tradicionalnim muzejima. To je svojevrsna tjeskoba zbog arhitekture, mislim da su arhitekti ljuti jer 'avangardni' umjetnici odbijaju 'avangardnu' arhitekturu, radije bi svoju umjetnost izlagali u staroj zgradi. Ali to je dio problema suvremene arhitekture… Muzejski prostor je poseban društveni prostor u kojemu možeš biti u gomili, ali također i sam, jer postoji protokol – ne buči se i ne ometa druge ljude. Hod kroz muzej trebao bi biti nalik hodu kroz katedralu, isti je zvuk i osjećaj."